Podrijetlo crkve i kosturnice datira iz trinaestog stoljeća i povezano je s poviješću bolnice Brolo, koja sada više ne postoji. 1642.godine obje su zgrade teško oštećene urušavanjem zvonika obližnje crkve Santo Stefano. Kosturnica je brzo obnovljena, a crkvu su 1750.godine u baroknom i rokoko stilu obnovili arhitekti Andrea Biffi i Carlo Giuseppe Merlo, od kojih je potonji radio na projektu glavnog tornja katedrale. Zahvaljujući pravilnom rasporedu prozora izvana, fasada više podsjeća na veličanstveni Palazzo iz osamnaestog stoljeća nego na baroknu crkvu. Unutrašnjost crkve ima osmerokutni raspored s dvije bočne kapele i baroknim mramornim oltarima. Uski hodnik desno od ulaza vodi do kripte kapele. To je mala četvrtasta soba ukrašena oltarom i nišom s kipom Madone Addolorata (Gospe od tuge) koja kleči pred Isusovim tijelom. Zidovi su gotovo u potpunosti prekriveni lubanjama i kostima smještenim u nišama i na strehama, stupovima i vratima. Vjeruje se da su to posmrtni ostaci onih koji su umrli iz bolnice Brolo, iz leševa uzetih s ugašenih groblja sedamnaestog stoljeća. Lubanje ugniježđene u kutijama iznad vrata pripadaju pogubljenim zatvorenicima. Kapela kosturnice nekada je bila ukrašena freskama Sebastiana Riccija, preteče Tiepola, koji je u Milano donio venecijansko barokno slikarstvo. Oni su personificirali "trijumf duša u letu anđela" i slavu četvorice svetaca zaštitnika: Santa Maria Vergine, San Ambrogio, San Sebastiano i San Bernardino da Siena.