Description
Crkva San Vigilio, u blizini Pinzolo, kao što nam se čini danas je rezultat uzastopnih proširenja, od kojih je najvažniji je održan u 1515, drevne crkve možda prije hiljadu, podignuta u čast biskupa Vigilio, zaštitnik Trentino biskupije, i mučenika u Val Rendena oko 400. Bila je to Župna crkva Pinzolo i Carisolo, sve do podjele Župa i kasnije izgradnje crkve S. Lorenzo u Pinzolu. Poznat je po umjetničkim oltarima, po unutrašnjim freskama, a posebno po "La Danza Macabra", vanjskoj freski na južnoj fasadi.
"Ja sont smrt / da nosim krunu / sonte Lady / de svaka osoba..."
Tako počinje Siro a pjesma smrti koja prati ču enu fresku jezerskog plesa koju je 1539.godine naslikala Simone Baschenis De Averara na južnoj fasadi Crk e San Vigilio.
Jeziva povorka započinje grupom od tri muzička kostura, od kojih prvi, sjedeći na rudimentarnom prijestolju, na glavu nosi krunu kao simbol suverene smrti, kojoj se ista božanska volja mora pokoriti prema riječima pripisanim raspeću: "o pekator misli na nju/ mene da me ubije da sam signor de lei!"
Lijevo od Krista otvara paradu osamnaest parova, od kojih svaki formira živi lik, društveno okarakterisan i mrtav čovjek koji ga vuče na loptu. Mrtvi prikazani kao skeleti, jasno definisani, predstavljaju dinamični element predstavljanja koji otkriva snalažljivost i agresiju u osmehu sa kojim se bave svojim žrtvama i u različitim gestama sa kojima ih hvataju da ih upoznaju sa plesom. Na njihovu živost izgleda slaba reakcija živih koji izražavaju najćutniju ostavku. Kontrast između dinamičnog stava mrtvih i gotovo nepokretnosti živih očitiji je od naslova: u obliku monologa, koji je recitirao samo prvi, naglašava njegovu superiornost. Sukcesija parova odražava krutu hijerarhijsku koncepciju srednjovjekovnog društva svojom podjelom između laiteta i sveštenika. Potonje otvaraju paradu počevši od vrhovnih duhovnih vlasti: pape, kardinala, biskupa, a slijede sveštenik i monah.
Poruka upućena njima potvrđuje koncept neizbježnosti smrti. Odsustvo izražene anti-crkvene društvene satire i tiha ironija svjedoče o postojanju dobrih odnosa između stanovništva i princa biskupa Trenta. Jeziva povorka se zatim nastavlja sa određenim brojem predstavnika sekularnog poretka takođe raspoređenih prema hijerarhiji koja prati cara kralja, kraljicu, vojvodu, a zatim i neke likove buržoaskog svijeta, poput doktora i bogatog trgovca. Kasnije su društveno povezani likovi zamijenjeni pojedincima koji simboliziraju različite dobi ljudskog života: mlade, stare i dijete. Smrt podsjeća sve sa različitim akcentima nepristrasnosti njegovog rada. Parada zatvara sliku smrti na konju, naoružana lukom i strelicama, koja munja u svom naglom galopu vrvi žrtava, dijelom već pogođena i rastegnuta, dijelom još uvijek stoji i okamenjena terorom. Na ovu scenu Baschenis slijedi kao epilog sliku konačne presude koja, povezivanjem s motivom početnog raspeća, namjerava uokviriti cjelokupnu makabre reprezentaciju u smislu kršćanske eschatološke vizije.
Freska ne samo da predlaže jedan od najznačajnijih elemenata srednjovekovne istorije Trentina, već pretpostavlja karakter alegorije univerzalne smrti koja nas stiže, odnosno neumoljive sudbine koju nijedno ljudsko stvorenje ne može pobjeći; i u ovom egzistencijalnom problemu smrt je povezana sa životom jer je primljena kao glumački karakter. U" Savezu suprotnosti " iznenađenje i zaprepašćenje nestaju i ostaje nam samo prihvatanje cjeline koja se proglašava.