Ušećereni bademi u Sulmoni su se proizvodili već u srednjem vijeku, ali se ne spominju "slatkiši", već "džem", izraz koji je između ostalog označavao oljuštene bademe i orahe prelivene medom. Spominje ih Boccaccio u Dekameronu, au drugim dokumentima znamenitih povjesničara toga vremena već se govori o upotrebi i bacanju zašećerenih badema na mladence za vrijeme vjenčanja. U petnaestom stoljeću klarise iz samostana Santa Chiara u Sulmoni napravile su prve bukete od ušećerenih cvjetova badema, umotavši ih u svilene niti kao posvetu plemkinjama koje su se trebale udati. U 17. stoljeću bombon, koji je poprimio oblik i sastav kakve danas poznajemo, postao je luksuzan proizvod, zbog skupoće i oskudice sirovine, šećera, koji se uvozio iz inozemstva. Bio je to vrlo dobrodošao dar prinčevima i biskupima, jedinima koji su si mogli do mile volje priuštiti jesti šećer. Tek na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza, za vrijeme Giostre, gradski je magistrat zajedno s ostalim plemićima postavio kola iz kojih su bacali ušećerene bademe na ljude. Već 1846. Sulmona se može pohvaliti s oko 12 tvornica zašećerenih badema, toliko poznatih i cijenjenih da se izvoze diljem Italije. Ono što čini "Confetto di Sulmona" jedinstvenim je i ekskluzivni patent za obradu, koji omogućuje da se šećer veže za badem ili drugi sastojak bez dodavanja škroba i brašna, ali prije svega izvrsna izrada. Oni koji prvi put dođu u Sulmonu očarani su velikim brojem košara ispunjenih raznobojnim cvjetovima slatkiša i najrazličitijim oblicima koje brojne zanatske radnje u povijesnoj jezgri prikazuju očima turista. Teško je ostati ravnodušan na klasje, granu grožđa ili maćuhicu zamirisanu šećerom i bademima. Nadalje, svaka zabava ili posebna prigoda ima svoje ušećerene bademe: svijetloplavi ili ružičasti za rođenja, crveni za diplome, srebrni i zlatni za godišnjice braka i još mnogo toga. Priča se da je Giacomo Leopardi nekoliko sati prije smrti želio pojesti "Confetto Cannellino di Sulmona" koji je od tada dobio plemeniti predikat "di Leopardi".
