Najmanje 2000 godina škriljasto siva svinja uzgaja se u prirodi Caserte i regije, što se može vidjeti iz raznih svjedočanstava rimskih povjesničara, kao i iz slika pronađenih u iskopinama Pompeja i Herkulaneuma.Oni su bili rodonačelnici onoga što će kasnije biti definirano kao crna casertana pasmina, koju među mnogima spominje Baldassarre, eminentni proučavatelj životinjskih pasmina koji je već 1899. govorio o masovnoj prisutnosti, u kraljevstvu Napulja iu tadašnjoj Terra di Lavoro , od oko 450.000 krmača pasmine Casertana.Tada je definiran talijanski ponos svinja i to je doista i bio, s obzirom da su iz njega oplemenjene i ponovno uzgojene sadašnje intenzivne uzgojne pasmine: velika bijela, velika crna, landras itd.Nažalost, šezdesetih godina prošlog stoljeća u Italiji je zabilježen nekontrolirani uvoz bijelih svinja iz srednje i sjeverne Europe. Oni su brže rasli uz jeftiniju i jeftiniju prehranu, posebice s gledišta fizičke energije, čime su proglasili gotovo kraj svinja pasmine Casertana, toliko da je sedamdesetih i osamdesetih godina do danas ostalo samo nekoliko primjeraka za reprodukciju za obiteljsku upotrebu koju su neki seljaci iz grada Teana i Beneventana ljubomorno čuvali.Bile su to godine gospodarskog procvata kada smo se svi našli malo bogatiji, s prvim boljkama blagostanja (kolesterol, trigliceridi itd.), on, skromna svinja koja je tisućljećima vrlo dobro služila svom poslu, zbog njegovoj sposobnosti koja je bila vrlo cijenjena u antici da može rasti uz vrlo lošu prehranu i ispašu.Za proizvodnju vrlo ukusnog mesa, s malo tekućine, bogato mineralnim solima, s višim udjelom masti od prosječnog, ali još uvijek plemenitim masnoćama.Nadalje, cijeli birokratski proces oko priznavanja D.O.P. za svježe meso crne svinje iz Caserte samo za regiju Campania, regiju Molise i za dio pokrajine Frosinone i Latina, bivša Alta Terra di Lavoro.
