Njegove primitivne romaničke strukture, slične onima Aderenze i Venose, poništene su nizom baroknih obnova, koje su izvršili biskupi Settimio de Robertis (1609.-1611.), Pier Luigi Carafa stariji 1638. i njegov nećak Pier Luigi Carafa jr. nakon kuge 1657. Svoj sadašnji arhitektonski i dekorativni izgled poprimila je intervencijom koju je želio biskup Antonio del Plato, a izveli su je između 1774. i 1777. napuljski radnici, predvođeni kraljevskim inženjerom Carlom Brancolinom i arhitektom Domenico Sannazzarom, koji je pobrinuo se za štukature. U prvom tisućljeću biskupije (1968.) biskup Bruno Maria Pelaia obdario ju je brončanim vratima s prigodnim epigrafom Samostan S. Antonio di Padova.Bio je to Gerolamo Sanseverino, princ od Bisignana i grof od Tricarica, koji je 27. rujna 1479. dobio od Siksta IV. ovlaštenje da podigne ovaj samostan Manje braće Observanata izvan zidina grada, jedan od prvih pet u Basilicati. Dovršen 1491. uz priloge zajednice Tricarico i samog princa, stoljećima je bio središte najistinskije franjevačke duhovnosti i apostolata u misijama, kako svjedoči otac Michelangelo Pacelli iz Tricarica, jedan od prvih misionara u Etiopiji, kome je napisao djelo (1797). Opremljen dobrom knjižnicom, imao je važan studij za teologiju. Neki od njegovih fratara, više radničkog podrijetla, istaknuli su se na polju zanatstva i umjetnosti s djelima koja se i danas mogu koristiti u samostanu. U njegovoj crkvi bila je grobnica albanskih plemića Giovannija Mattesa, njegove supruge Porfide Mosaccie Scanderberg i njihova sina, kapetana 300 albanskih stradiota, u službi Sanseverina (1576.).Nakon napuštanja krajem 19. stoljeća, općinska ga je uprava povjerila biskupu Raffaellu delle Noccheu i obučavao se u kući matici Isusovih učenika u Euharistiji (1923.) i u odmaralištu za siromašne i starije osobe. Pia Opera di S. Antonio“, koju je 1926. godine utemeljio svećenik don Pancrazio Toscano.
