Poznata priča glasi ovako:„Tačno smo u 1889. Kralj Umberto I i kraljica Margherita proveli su to ljeto u Napulju, u palati Capodimonte, kako to zahtijeva određena vladavina monarhije, ili da bi izvršili čin prisutnosti u drevnom kraljevstvu dvije Sicilije. Kraljicu je zaintrigirala pizza koju nikada nije jela i za koju je možda čula od nekog pisca ili umjetnika primljenog na dvor, ali nije mogla otići u piceriju pa je picerija otišla njoj; odnosno najpoznatiji pizzadžija tog vremena koji se nalazio na padini Sant'Anna, nekoliko koraka od via Chiaia, pozvan je u palatu. Don Raffaele je došao, vidio i pobijedio, koristeći peći kraljevskih kuhinja, uz asistenciju svoje supruge Donne Rose, koja je tada bila pravi majstor pizza, pravi autor klasičnih koje su predstavljene vladarima (kronike sv. vrijeme nas je obavijestilo o svemu) con sugna koja je vrsta masti, sira i bosiljka; jedan sa belim lukom, uljem i paradajzom i treći sa mocarelom, paradajzom i bosiljkom, odnosno bojama italijanske zastave, što je posebno oduševilo kraljicu Margeritu, i to ne samo iz patriotskih razloga.Don Raffaele je, kao dobar čovjek za odnose s javnošću, iskoristio priliku i nazvao ovu pizzu "alla Margherita", sutradan ju je stavio na listu u svom restoranu i imao, kao što možete zamisliti, bezbroj zahtjeva..."To bi bila legenda.Samo da je prava priča druga“Pizza alla margherita ili pizza margherita, kako su je počeli zvati, smatrana je novitetom, pravim izumom, a poznato je da je i ranije postojala.Nije se smatralo među najklasičnijim i najvažnijim, ali je već urađeno u Napulju. Na primjer, za drugu kraljicu, Burbon Mariju Karolinu, koja je bila pohlepna za pizzama, toliko da je željela posebnu peć na dvoru, u palači San Ferdinando. Karolina je jako voljela tu bijelu, crvenu i zelenu picu; ali možda, da je mogla zamisliti da bi to bile boje Italije ujedinjene pod drugom dinastijom, koja bi zbacila njenu, više ne bi bila toliko oduševljena...”
